Planina ne oprašta bahatost, a vodič mora znati kada podvući crtu.
Tatjana Zajec, iskusna planinska vodičica i predsjednica Saveza gorskih vodiča Hrvatske, u razgovoru za Večernji list (10.8.2025.) otvoreno je podijelila što znači voditi ljude u planinu – od Balkanskih Alpa i Alpa do Himalaje i Anda. U njezinim riječima prepoznaje se snaga, ali i ogromna odgovornost: nekad je potrebno zaustaviti uspon nekoliko stotina metara prije vrha, jer sigurnost uvijek mora biti važnija od “selfieja s najvišom točkom”.
Kroz ovaj intervju Tatjana govori o ljepoti Crne Gore i Velebita, izazovima na Matterhornu i Grossglockneru, ali i o ljudskim slabostima koje na visini izlaze na površinu. Objašnjava zašto vodič mora biti i psiholog, kako izgleda kada tvrdoglavi planinar inzistira na vrhu pod svaku cijenu, te zašto povjerenje između vodiča i grupe često spašava živote.
Večernji list (10.8.2025.)
TATJANA ZAJEC, ISKUSNA PLANINSKA VODIČICA, GOVORI O SVOJIM BROJNIM ISKUSTVIMA VOĐENJA GRUPA PO VISOKIM PLANINAMA
Neki se naljute kad odlučim da ne idemo do vrha. Ali moja mora biti zadnja jer sigurnost je najvažnija
Može to biti u Andama, na Himalaji, bilo gdje, no moraš shvatiti da sve to što si platio, isplanirao i čak se već i hvalio — u tom trenutku propada. Neki su ljudi to spremni prihvatiti, neki nisu.
Planinu nikada ne treba ići sam. To mudro pravilo zna svatko tko često boravi u planinama i tko planine poštuje. I baš je to bila tema o kojoj smo porazgovarali s predsjednicom Saveza gorskih vodiča Hrvatske (SGVH) Tatjanom Zajec koja je na toj funkciji već šest godina.
Da, to je ista ona diplomirana veterinarka koja je već godinama i voditeljica zagrebačkog Skloništa za nezbrinute životinje Grada Zagreba u Dumovcu. A SGVH podrazumijeva turističko–planinske vodiče, planinske vodiče, međunarodne planinske vodiče (jer je naš Savez član Međunarodne udruge saveza planinskih vodiča, UIMLA), voditelje skijanja i gorske vodiče. Tatjana je sve navedeno, osim prvog.
Vodi ljude u planine u sva godišnja doba, i na jako velike visine, i na raznim stranama svijeta. Kada su planine u pitanju, ona zna, može, hoće, odgovorna je i pouzdana. Zna se nositi i s ćudljivim planinama i s ćudljivim ljudima, pa smo je odmah pitali po kojim je sve planinama vodila grupe.
— Vodim ih tamo gdje se meni najviše sviđa. Biram mjesta koja su meni divna i koja volim. A to su ponajprije sve naše balkanske zemlje. Posebno mi se sviđa Crna Gora. Zato što je ista kao Slovenija, samo nema ljudi. Slovenija je alpska zemlja, jako je poznata, ljudi iz cijelog svijeta dolaze u Sloveniju, tamo su jako popularni i planinarenje i alpinizam, slovenski alpinisti nisu među najboljima u svijetu nego su najbolji, a Crna Gora isto ima visoke planine koje nazivaju “balkanske Alpe”, ali su one jako južno pa je ljudima sa sjevera to daleko. Eto, najviše vodim ture po Crnoj Gori. Zatim po Bosni i po Alpama.
A u Hrvatskoj vodim svugdje. I na Dinaru, i na Velebit, i u sve naše nacionalne parkove, parkove prirode i stroge rezervate. Prošla sam cijelu Hrvatsku. I rekla bih da je Velebit naša najljepša planina — rekla je Tatjana nešto što mi je bilo milo čuti jer je Velebit i moja planina. Iz njegova podnožja sežu i moji korijeni. I srce uvijek jače zakuca kada se krene prema velebitskim vrhovima.
— Kako biram ljude koje vodim? Oni se najprije prijave jer nešto žele, onda se s njima prođe nekoliko lakših uspona kako bi se vidjelo što sve mogu. Na neku veliku visinu, tamo gdje je opasno, ne vodi se netko tko ne poznaje planinu, tko ne zna koristiti opremu.
Sve ide postupno. Imamo vodiče koji isključivo rade edukacije. I tu su naši visokogorski tečajevi jako dobri zato što ljude uče koristiti cepin, dereze, krplje, kako napraviti neko osiguranje u stijeni ili u snijegu. Poanta je da svi sigurno dođu u planinu, popnu se na vrh i sretno se i sigurno vrate natrag — potanko je Tatjana opisala pripremu uoči kretanja u neku visinsku avanturu dodajući kako ona godišnje u planine vodi pet–šest tura, pri čemu u grupi zna biti najviše desetak ljudi.
— Evo, zimus sam s grupom išla na turno skijanje i krpljarenje po Crnoj Gori. Bilo nas je desetak. Uglavnom vodim ljude iz Hrvatske, no vodila sam i Crnogorce u slovenske Alpe. Vodila sam u Alpe i bivšeg predsjednika Federacije europskih veterinarskih organizacija Wolfganga Dohnea. Kada je riječ o tome dođu li ljudi spremni i znaju li što mogu ili ne mogu te je li bilo nekih problema na turama, mogu reći — ljudi su svakakvi i bude svega. Često se i precijene.
Da bude to jako izazovno. Budući da smo mi vodiči profesionalci pa se naš rad i naplaćuje, više ste odgovorni za sve što se događa. Stoga smo posljednjih nekoliko godina dobili i nekoliko tužbi. Ljudi su ljuti kada plate jako puno novca, a na kraju se na neki vrh ne popnu. Nije to do vodiča već do njih. Vodič će napraviti sve najbolje da se svatko popne, no na svakome od tih ljudi je da to i učini. Kako uglavnom vodim ljude koje poznajem, znam što oni mogu i izvan zone komfora. No jedno se pravilo mora poštovati — što god u planini odlučim, tako mora biti.
Moja je u tom slučaju zadnja. Znate, kada vodite grupu koja plati jako puno novca, recimo, put na najviši vrh Južne Amerike, Aconcaguu, što stoji i do osam tisuća eura, pa čak i više, svatko tko plati toliki novac očekuje da stoji na tom vrhu. Ipak, kako je to vrh od sedam tisuća metara, o puno stvari ovisi hoćete li se na njega uspjeti popeti ili ne. To ovisi o vama, i o vremenu, i o još mnogim drugim okolnostima. I na kraju je na vodiču da odluči tko će iz grupe ići na sam vrh, a tko neće. E, to ljudi često teško prihvaćaju — otkrivala je Tatjana sve nijanse svoga vodičkog poziva, a kada se radi s ljudima, ne mogu se izbjeći ni one teže, složenije situacije.
Je li ikada odlučila zaustaviti neko penjanje, rekla — prekidamo, ne možemo se izlagati opasnosti i eventualnoj pogibelji? I kako je grupa reagirala? Jesu li tu njezinu odluku prihvatili s razumijevanjem i zahvalnošću ili je bilo i onih koji su joj radili probleme?
— Bilo je nekoliko situacija. Matterhorn je poznat vrh u Švicarskoj, nalazi se i na Tobleroneu. Svi se vole popeti na Matterhorn. I jednom sam se okrenula prije vrha, svima je bilo jasno zašto sam odlučila da se u tom trenutku ne ide na sam vrh. To sam odlučila zato što sam shvatila da za to više nemamo vremena. Ako ste u planini prespori, to može biti razlog za prekidanje penjanja. Sve može biti odlično, vrijeme može biti idealno i sve ostalo može vam ići u prilog, ali ste spori. Zašto? Zato što niste dobro aklimatizirani. Na tim visinama aklimatizacija je izuzetno važna. Jako je opasno ako na tim visinama dobijete visinsku bolest, a ljudi često ne prepoznaju visinsku bolest.
I meni se to dogodilo. Jednom prilikom nisam znala da sam dobila visinsku bolest. Pri usponu na Grossglockner bili smo prespori i premda je vrijeme bilo lijepo i mogli smo se popeti na vrh, shvatila sam da se ne bismo stigli sigurno spustiti. Vjerojatno bismo se spustili do pola, a tada bi nas uhvatila noć i lošije vrijeme, a to nema smisla, nije vrijedno pogibelji. Ljudi jako puno pogibaju u planinama. Dovesti se u takvu situaciju zbog tvrdoglavosti i nerazumnosti nije vrijedno ničega. I zato sam tom prilikom grupi hladno rekla: “Okrećemo se i idemo natrag.” I sve je dobro prošlo. No nije svaki put tako. Ljudi znaju biti umorni, penjanje se otegne i kada odlučim prekinuti uspon zbog sigurnog silaska, neki znaju krenuti prigovarati u stilu “nismo se tako dogovorili”, na što im odgovorim: “Jesmo, sve to imamo napismeno.”
Naravno, vi kao vodič uvijek uz sebe imate i pomoćnog vodiča tako da se, ako zatreba, grupa može podijeliti pa jedan vodič nastavi dio ljudi voditi na vrh, a drugi vodič preuzme ostatak grupe i krene sa silaskom.
Evo, jednom sam vodila ekipu koja nikada nije bila na Triglavu. Išla je i moja sestra koja je tada bila trudna. Super je sve išlo, došli smo do dvije tisuće metara, bili smo u Vodnikovom domu, ustali smo se ujutro, a sestra je prokrvarila. Moj pomoćni vodič preuzeo je sestru, vratili su se na sigurno, a ja sam nastavila s grupom uspon prema vrhu. Sa sestrom je sve bilo dobro, kasnije je sretno rodila. Znači, kada imamo takve situacije, plan ne propada cijeloj ekipi, već se dio ekipe vraća, a onaj dio koji je sposoban nastavlja dalje prema vrhu — opisala je Tatjana kako to izgleda kada se tijekom penjanja dogodi trenutak u kojem treba prelomiti i grupu obavijestiti da se plan iz opravdanih razloga mijenja.
Što to znači da vodiči moraju biti i dobri psiholozi, sposobni procijeniti tko može dalje, a tko ne, te to svima lijepo i razumno objasniti bez tenzija.
— Točno. Jedan od naših ispita za vodiče zove se psihologija vođenja grupe. Na tom tečaju psiholozi nam objašnjavaju različite metode vođenja grupe kako bi se na zadovoljstvo svih napravilo najbolje što se može — za sve. Naravno, kada imate veliku grupu, mada to može biti i mala grupa, dovoljno je da jedna osoba postane agresivna i sve može krenuti naopako. U takvim situacijama prisutan je i umor, svašta tu bude, ali vi ste tada taj netko tko treba znati kako situaciju smiriti i grupu sigurno vratiti. Iako grupa možda neće biti sretna zbog toga, vaš je posao sve njih žive i zdrave vratiti odakle su i krenuli — jasno je naša sugovornica navela kada i zašto mora biti neumoljiva te kako takve delikatne situacije smiriti zbog dobrobiti svih u grupi za čiju je sigurnost odgovorna.
Čuvši sve to, zanimalo me koji joj je uspon uz vođenje grupe dosad bio najzahtjevniji pa je možda samoj rekla — ne želim da mi se ovako nešto ikada više ponovi.
— Hm… Možda je to bilo jednom kada smo išli u Malu Paklenicu. To nije ni visoko ni daleko, ali Mala Paklenica je, za razliku od Velike Paklenice, posve drukčija. To je manji kanjon i morate biti jako spretni jer se sve vrijeme penjete po stijenama. Nema nekog planinarskog puta. Tu prolazi potok Mala Paklenica i nikad točno ne znate kakvi će biti uvjeti. Tada sam i rendžera u Nacionalnom parku pitala što misli, može li se proći, i on je rekao da može. Bilo je to točno, ali sam imala ljude koji su pročitali da se kroz kanjon prođe za tri sata.
A kako smo mi i nakon šest sati još uvijek bili u kanjonu, u jednom trenutku je počelo: “Ti si najgori vodič na svijetu. Nikada više nećemo ići s tobom.” Ljudi nisu uviđali da smo u kanjonu zaostali samo zato što su oni postajali sve sporiji. Vode je bilo jako puno pa su se izuvali da ne smoče tenisice, a ako je na početku dalje će biti još mokrije pa je bolje uopće se ne izuvati jer ćemo brže proći kanjon. Onda, kada ste mokri, postane vam hladno. I eto, u takvim uvjetima odjednom sve krene nizbrdo, ljudi počnu prigovarati, bude tu i prostačenja, psovanja se… i vi morate donijeti neku odluku. Naravno, smirivala sam ih i na kraju je sve dobro prošlo, ali sam samoj sebi rekla — više si nikada ovako nešto neću dopustiti. Nešto što je zapravo jako jednostavno ponekad se može strašno zakomplicirati.
U JEDNOJ GRUPI GOSPOĐA JE ZAKLJUČILA DA JOJ “RED BULL DAJE KRILA” PA JE POČELA PITI TO PIĆE DOK JE VANI BILO PLUS 40 STUPNJEVA. POZLILO JOJ JE PA ZBOG NJE NISU MOGLI PROĆI KROZ MALU PAKLENICU.
Kolega vodič Dražen Dugač jednom je isto vodio neku ekipu kroz Malu Paklenicu i čekala sam ga sa svojom grupom na Ivinim Vodicama, a oni se ne pojavljuju. Nikoga ne možete dobiti jer nema signala, ne znate što se dogodilo. Na kraju su svi ipak stigli. A što je bilo? U njegovoj grupi jedna je gospođa zaključila da “Red Bull daje krila” pa je počela piti to piće dok je vani bilo plus 40 stupnjeva. I pozlilo joj je od tog Red Bulla pa zbog nje nikako nisu mogli proći kroz Malu Paklenicu. Eto kako vam jedna sitnica može promijeniti dinamiku cijele grupe i stajati vas cijelog dana planinarenja. I nešto što bi trebalo biti jednostavno na kraju završi posve drukčije.
Zato je važno da uvijek unaprijed znate sve o ljudima koje vodite, da vam oni ispričaju koje bolesti imaju, jesu li na nešto alergični. Ljudi najčešće ne vole pričati o svojim bolestima. Misle: “Što se nas to tiče”, a mi im uvijek na početku objasnimo da je nama to važno jer ako imate dijabetes i padnete ili ako imate alergiju na nešto, kako ćemo znati što i kako učiniti? Dakle, postoji hrpa stvari za koje je važno da ih vodič zna. Zato ljudima stalno govorim: “Radije sve recite jer će onda vodič na vas moći najbolje paziti i dat će vam u svakoj prilici najbolji savjet.” — potanko je Tatjana pojasnila zašto je važno, pa čak i presudno, uzajamno povjerenje između onoga tko u planinu vodi i onih koje se vodi.
Na svu sreću, takva penjanja s osebujnim pojedincima iznimka su, a ne pravilo. Zato je Tatjana s velikim osmijehom na licu uzvratila na pitanje koja joj je tura vođenja bila najljepša, gdje je sve išlo kao po loju, a još je i grupa bila sjajna.
— Ooooo, takvih je tura bilo jako puno. Evo, u srcu mi je ostala tura kada sam Crnogorce vodila na Triglav. Iako oni imaju i svojih divnih planina, i njima su Alpe jako drage. Došli su i bili oduševljeni. Tu sam turu prilagođavala. Naime, ljeti je u Alpama atmosfera jako nestabilna i vrijeme se u sekundi promijeni. Zato sam pomno pratila meteo karte. I sve što sam isplanirala i što sam im ujutro rekla, propalo je. U hipu sam trebala izmijeniti cijelu turu. I uspjela sam sve napraviti, povela sam ih u planinu, popeli su se na vrh i sišli su da nisu čak niti pokisnuli, mada smo tijekom uspona vidjeli oluju i lijevo i desno od nas. Mi smo sigurno prolazili između toga. Oni su toliko bili sretni i bilo im je tako divno, rekli su mi da im se nikada u životu tako nešto lijepo nije dogodilo. To je bio jedan od onih trenutaka kada osjetite da ste nešto dobro napravili i to vam pričini veliko zadovoljstvo — kazala je Tatjana dok joj je lice sjalo od te uspomene.
Kako je već bila spomenula one koji imaju puno novca, uz što često ide i nadmeno, naredbodavno ponašanje, ponovno smo se dotaknule te teme. Zato Tatjanu pitamo: kada vam dođe netko takav, kome nije problem “iskeširati” veliku sumu novca samo kako bi, njegovim rječnikom rečeno, “osvojio” neki vrh, kako se osjećate, tim više što znate da takvi ljudi planinu i prirodu ne doživljavaju i ne osjećaju isto kao vi, jer je njima stalo samo poslati “selfie” s vrha?
— Eh da, u takvim situacijama uvijek malo protrnem. Mi smo u planine krenuli kao mladi zato što volimo i prirodu i planine pa ti to postane dio života. I da, planinarenje je postalo turizam. Kako su danas društvene mreže jako popularne, ako svoj uspon niste objavili na nekoj od društvenih mreža, onda nigdje niste ni bili. S takvim ljudima nije lako jer oni, bez obzira na to koliko bilo opasno i koliko god im netko razumno objašnjavao, znaju biti svojeglavi i bahati. No, zahvaljujući baš toj edukaciji iz psihologije, naučila sam u svakakvim situacijama postaviti granice. To je teško, ali kada procijenim da moram podvući crtu, kažem — sad će biti tako i tako i nema više razgovora.
Naravno, prije podsjetim da smo o svemu već razgovarali, dogovorili se, da sam iznijela puno činjenica, u čemu je bilo i puno znanosti jer sam govorila i o meteorologiji i svemu i svačemu. Ali ne, zna se dogoditi da neki i dalje inzistiraju da se na taj vrh mora popeti. Tada mi ne preostaje ništa drugo nego presjeći: “Nećemo se popeti. Ako se ti ne vraćaš s nama dolje, nisi više dio grupe.” Jako je važno da ljudi shvate da od tog trenutka, ako netko nastavi inzistirati, više nije dio grupe, već ostaje sam.
Može to biti i u Andama, i na Himalaji, ne znam gdje sve, no moraš shvatiti da sve to što si platio, isplanirao i čak se već i hvalio — propada. Neki su ljudi to spremni prihvatiti, neki nisu. Ti koji nisu odluče ponekad ići dalje sami na svoju odgovornost. Najčešće to završi tako da vrlo brzo shvate što su napravili, da dalje ne mogu pa se vrate. E, takvi tada obično krivca traže u nekome drugome — prepričala je Tatjana neka neugodna iskustva odmah otkrivši i koga ne prihvaća voditi u planine.
— Mlade. Nije tu riječ o njihovim zahtjevima, već o njima samima. Recimo, mladi dođu na otoke gdje se jako puno partija. Puno je alkohola, droge, i onda dobiju ideje da bi oni nekamo, na kajakarenje, planinarenje, na nešto za što uopće ne shvaćaju da za njih u takvom stanju može biti opasno. To odbijam — iskreno je rekla naša sugovornica, nastavljajući da je najveća visina na koju se ona popela — 7134 metra.
— Bio je to visokogorski uspon na Peak Lenin, na granici Kirgistana i Tadžikistana. To je moja najveća visina. Sela sam kao dio deveteročlane grupe bez vodiča i nas petero popelo se na sam vrh. Te sezone bila sam jedina žena koja je popela na Peak Lenin. I još veganka — smijući se cijelim licem kazala je Tatjana i odmah nastavila da je u nje više energije nego u mnogih koji jedu meso.
— Važne su samo dobra organizacija, držanje plana i dogovora, aklimatizacija i kompaktnost grupe. Kakvi ste dolje, u gradu, tamo gdje živite, takvi ste i u planini. A sve ono najgore u vama iz vas izlazi gore u visinama. Zato morate jako dobro poznavati sami sebe jer ljudi na visinama počnu pucati. Moj penjački partner Davor Rajšel, s kojim zajedno penjem već skoro 20 godina, jednom je prigodom dobio visinsku bolest iako je bio najbolji u grupi. I morao se vratiti tisuću metara niže. Tada se nije uspio popeti na vrh. Ja sam sitna, krhka, a on je gromada od čovjeka i bilo je normalno da će on vrh popeti prije nego ja. Mi smo se još u Zagrebu dogovorili kako ćemo se ponašati u kojem trenutku, u kojoj situaciji ćemo se razdvojiti i pod kojim uvjetima. Sve smo se dogovorili i u trenutku se sve promijenilo. Odjednom je on postao taj koji je dobio visinsku bolest, a ne ja. Tada smo samo slijedili naš dogovor i ponašali se u skladu s dogovorenim.
Nekima je to bilo čudno, pitali su me: “Pa kako možeš ostaviti partnera?” Nisam ja ostavila partnera, moj partner je imao svu moguću pomoć i podršku, sve smo organizirali za njegov siguran silazak, a mi smo samo reagirali onako kako smo se dogovorili da ćemo reagirati dođe li do takve situacije. Znači, kada se penjete tako jako visoko, važno je dobro poznavati ljude s kojima u te visine idete — opet smo iz Tatjaninih riječi puno toga naučili.
Nažalost, ove godine neće moći voditi nikoga u planine. Teško joj to pada, ali nema druge. U pogledu joj se vidi da joj nije lako zbog toga.
— Eh, imali smo velike planove, ali sam u veljači skijala na Hajli, na granici Kosova i Crne Gore. I potrgala sam prednji križni ligament i medijalni kolateralni, a puknuo mi je i meniskus. Rehabilitirala sam se cijelo proljeće. Mada na meni ništa nećete primijetiti, ipak ne mogu voditi grupe jer me na zimu čeka operacija. To mi se već jednom prije dogodilo, na skijanju s Kredarice ispod Triglava. Ha, s tolikim brojem odlazaka na jako opasna mjesta statistički raste mogućnost ozljede. Nažalost, i pogibije. Dobro sam prošla. I zahvaljujući odličnoj fizikalnoj terapiji na Svetom Duhu, već sam odlično. Mogu ići posvuda, ali se ipak ne bih usudila ljude voditi na neka opasna mjesta jer ako se meni nešto dogodi, ostali bi bez vodičice, a to nema smisla. Moram biti odgovorna i prema sebi i prema drugima — još jednom je Tatjana potvrdila svoju odgovornost dodajući kako joj se ta posljednja ozljeda dogodila baš s grupom koju jako voli i koju često vodi u planine.
— Mi smo baš kliknuli. S tom ekipom stalno idem. Prije puno godina krenuli smo skupa u planine te su s vremenom shvatili da bi bilo dobro da nauče i skijati pa su počeli učiti i alpsko skijanje, a sad su krenuli i s turnim skijanjem. To je ekipa s kojom sam u veljači išla na Hajlu, njima nije bilo ništa, a ja sam nastradala dok sam ih vodila. Nisu oni tada imali nikakve brige sa mnom jer se ja samo spašavam. Sama sam sišla s planine dok su svi oni sigurno odskijali svoju rutu.
Odmah sam znala što mi se dogodilo. Imala sam odličnu krioterapiju, hladila sam koljeno. Bila sam sama svoja doktorica i za svoje sam koljeno sve napravila jako dobro. Ta je tura trajala devet dana i nismo je prekidali zbog mene. Mi jedni s drugima stalno rastemo. Kao što sam ja rasla i postajala sve bolja vodičica s njima, tako su i oni rasli i postajali sve bolji učenici i penjači, a neki i skijaši. Zato i možemo zajedno odlaziti na ista mjesta. I stalno me zovu: “Hajde, hoćemo ići ovamo pa onamo.”
Ipak, koliko god da se znamo, dogodi se da netko ima neku ideju pa krene: “Ja mislim da bi nama bilo bolje ići ovamo”, a ja onda samo uzvratim: “Lijepo je to, ali ja ću o tome odlučiti.” Onda se opet netko javi: “Ali to bi morala biti demokracija”, pa ja opet uzmem riječ: “Ne, nije to demokracija jer sam ja odgovorna za svakoga od vas. Zato tu nema demokracije. Ja određujem kako ćemo i kamo ćemo.” I kada je završilo tih devet dana, onda mi je jedan od njih, onaj koji je sve vrijeme bio najglasniji, rekao: “Kako si ti bila u pravu.” Ne želim ja biti u pravu, samo želim da svi budemo sigurni, da sve dobro završi i da se svi sretno vratimo.
Planine znaju biti jako teške i ozbiljne. I naš Velebit koji je toliko divan ipak može biti jako opasan. Kada mi netko kaže: “Ta je planina bila tako surova”, ne volim to. Kažem tada: “Nemojte to raditi, nemojte planini davati ljudske osobine. Planina tu stoji stoljećima, postoje tamo i vjetrovi, hladnoće, led, snijeg, kiša, a mi sve to samo moramo znati i poštovati. Nije planina tu da nas pusti ili ne pusti na sebe. Priroda je tu, postoji, mi smo dio nje i što je bolje poznajemo, to je i nama bolje.”
Ljudi se i boje prirode, boje se zmija, pauka, ali čini mi se da će vam se prije nešto loše dogoditi u gradu nego u planini — ozareno, uz cakljenje zeleno-sivih očiju koje mogu poprimati blag, suosjećajan, ali i vrlo odlučan izraz, privela je Tatjana naše druženje kraju.
