Uspon na Matterhorn, Daniel & Marin
Naš uspon na Matterhorn počeo je davno prije nego smo toga postali svjesni. Vjerojatno još od kad smo kao djeca uživali u Toblerone čokoladicama. Ili smo možda u nekom trenutku čitali ili gledali na televiziji emisiju o dramatičnim i herojskim usponima prvih penjača koji su 14. srpnja 1865. godine predvođeni Edwardom Whymperom sa švicarske strane te Jean-Antoineom Carrelom s talijanske strane popeli Matterhorn.
Ovi usponi su nam se urezali u sjećanje, možda zato što su se pretvorili u utrku koja je na žalost imala tragične posljedice. Prilikom spuštanja četvorica penjača su pala u provaliju duboku 2200 metara, a na mjesto gdje su se poskliznuli danas se u znak sjećanja nalazi kip Svetog Bernarda koji je postavljen 1990. godine, točno 125 godina nakon prvog uspona.
Zbog velikog broj smrtnih slučajeva, negdje preko 500 ljudi je poginulo na Matterhornu, ova planina je prozvana i Planinom smrti. Svake godine pogine nekoliko penjača, a statistika kaže da u najčešće pogibaju muškarci, i to pri silasku preko normalne Hörnli rute. Upravo one kojom smo mi planirali naš uspon.
Zbog svog pravilnog i skoro savršenog piramidalnog oblika izdvojena je od svih ostalih planina iz tog masiva. Iako je svojom visinom od 4478m tek 12 planina u Europi, uz Everest spada u najpoznatije planine na svijetu. Zbog svoje duge planinarske povijesti kojom je obavijena i monumentalnošću od trenutka kada je ugledate, Matterhorn spada u veličanstvena djela prirode i izaziva veliko strahopoštovanje.
Teško je pronaći planinara, alpinista, avanturista i sličnih zaljubljenika u prirodu koji u svojoj bucket listi nemaju zapisan Matterhorn kao jedan od glavnih ciljeva.
Sasvim slučajno iako simbolički, za naš uspon smo isplanirali 14. srpnja 2023, 158 godina nakon prvog uspona, iako smo poučeni iskustvima ostalih penjača, ostavili mogućnost uspona za dan ranije i nekoliko dana kasnije jer veliki broj onih koji su se fokusirali na uspon bez odabira šireg vremenskog opsega – nisu uspjeli zbog nepovoljnih vremenskih uvjeta koji se ovdje mijenjaju filmskom brzinom.
Treba reći da smo uspon planirali još tijekom 2022. godine u drugačijoj kombinaciji s jednim slovenskim alpinistom, ali tada se naprosto nismo uspjeli dogovoriti oko vremena pa smo prebacili za 2023. godinu.
Sama priprema za uspon je možda i najvažniji dio uspona. Znali smo da je uspon sam po sebi zahtjevan iz više razloga jer osim fizičke i mentalne pripreme, za penjače bez vodiča veliki izazov predstavlja orijentacija. Kada se promatra iz daljine, ova planina djeluje kao monolitna, kompaktna stijena, no kad se dođe na nju shvatite da je to u stvari labirint nepovezanog, krušljivog kamenja te da prolazite kroz vrlo malo označene staze. Imate određene točke do kojih znate da trebate doći, ali kako do njih doći nije nimalo jednostavno. Svaki korak je vrlo izazovan, a iznad 4000 postaje i zahtjevan. U nekoliko navrata smo prisustvovali rušenju stijena od manje veličine košarkaške lopte pa da veličine manjeg automobila. Orijentacija postaje izazovna nakon spuštanja ispod Solveya jer je sve oko vas vrlo slično. Prilikom silaska često bismo zastajali jer je Marin bio siguran da se ide u jednom smjeru a ja u drugom. Tijekom pripreme smo znali da će doći do takvih situacija i bili smo spremni na to pa se nismo pretjerano nervirali, naprosto bi jedan sačekao dok bi drugi provjerio je li u pravu ili nije i tako cijelim spuštanjem do Hörnlihütte.
Za vrijeme priprema veliku pažnju smo posvetili penjanju, pa smo obojica tri puta tjedno boravili u penjačkoj dvorani na boulderu a vikende bi provodili na nekim aerobnim aktivnostima koje su uključivale trčanje, penjanje dugih smjerova, bicikl i/ili penjanje po Medvednici. Imali smo svoje staze na Medvednici koje su uključivale nekih 1600m uspona i cca prijeđenih 30km. To nam je bila trening ruta koju smo bili u stanju proći bez nekih većih poteškoća u vremenskom okviru od 5 do 5 i po sati. Trudili bi se samo brzo hodati bez trčanja jer nas je bilo frka ozljeda koljena ili nekih krivih pokreta koji bi nam mogli naštetiti. Moje koljeno je kasnije platilo sve ove napore ali to je bilo par mjeseci nakon uspona pa nas nije poremetilo.
Od nekih dugih smjerova koje smo popeli tijekom priprema možemo istaknuti Mosoraški smjer (6a), Juha (6a+), Bora bora (6a), Bez sunca se ne može (6a+), Mirto Selvaggio (6a+). Posebno nam je važno bilo kad smo solirali Slovenska smjer (III/II-III) na sjevernoj stijeni Triglava i Stüdlgrat (AD+) na Großglockneru (3798m), dakle bez upotrebe užeta. Dodatno smo na na Grossu bivakirali na 3000 m što je bio zanimljiv izazov kojeg smo uz smijeh odradili iako smo zapamtili negostoljubivost austrijskog domara na Studhutte. To su nam bili glavni signali da smo spremni za uspon. Također, valja napomenuti da smo zimu dodatno iskoristili za turno skijaške ture na Begunjščicu (2060m), Jalovec (2645m), Monte Lussari (1790m), Čvrsnicu (2228) i Rodicu (1966) te visokogorske ture na Mt Blanc, Mojstrovku, Grintoves, Marmoladu, Trogkofel, Ankogel, Piz Boe, Rosskofel, Storžić, Tofana di Roses, Gartnerkofel, u svrhu dužeg boravka na snijegu i visinama.
Osim toga proučili smo sav mogući materijal koji nam je bio dostupan u vidu knjiga, članaka, blogova, youtube videa, a najvažniji su nam bili razgovori s kolegama koji su ranije obavili uspon jer smo računali na to kako će nas oni najbolje pripremiti.
Organizacija samog uspona zahtijeva dodatan napor, rezerviranje Hörnlihütte, rezerviranje Riffugio Quintino Sella al Felik kojeg smo odabrali kao ishodišno mjesto naše aklimatizacijske ture, provjera meteoroloških uvjeta, nabava potrebne opreme, plan puta i još puno drugih sitnica.
Za pokret smo odabrali nedjelju 9. srpnja 2023, krenuli smo rano ujutro i vozili nekih osam sati do žičare u Staffalu koja nas je odvela do nekih 2600 m nadmorske, odakle smo za nešto više od dva sata hoda došli do našeg Rifuggio koji se nalazi na 3585m. Naš plan je bio otići na Lyskamm West, pa bi kad se popnemo procijenili hoćemo li nastaviti grebenom na Lyskamm East ili ćemo natrag u naš dom.
Ujutro smo se digli sa svim ostalim penjačima, doručkovali i krenuli oko 5.15 prema Lyskamm West (4479). Taj dio smo relativno brzo popeli iako laganim hodom, i nije nam predstavljalo poseban problem dosta okomit uspon od 55 stupnjeva zadnjih par stotina metara pa smo odlučili nastaviti dalje prema Lyskamm East (4533m) do kojeg ima nekih 2 i po km po dosta izloženom i uskom grebenu. Taj dio grebena ima ne pretjerano popularan naziv Menschenfresser što u doslovnom prijevodu znači: jedač ljudi. Spada u najizloženije grebene u Alpama i cijelom dužinom grebena su provalije duboke barem 500 metara sa svake strane staze široke tridesetak centimetara.
Na povratku sa Lyskamm Easta Marina je uhvatio grč u predjelu zadnje lože desne noge i to je bilo dosta nezgodno, no uspio je unatoč boli doći do jednog malog proširenja gdje sam ga pola sata masirao što je uz dva magnezij direkta bilo dovoljno da se vratimo u dom negdje oko 12.30. Marin je sve to junački podnio iako nam je svašta padalo na pamet u tim trenucima. Kasnije nas je brinulo hoće li mu se grč ponoviti na Matterhornu, ali srećom nije.
Ono što nas je posebno veselilo jeste činjenica da smo iz Zagreba sa skoro 0 metara nadmorske visine došli na Lyskamm East visok 4533 metara bez ikakvih poteškoća s visinom, kondicijom, disanjem i sl. Osim tog grča, nije bilo baš nikakvih poteškoća. Općenito nam je ta aklimatizacijska tura bila vrhunski doživljaj i bilo smo jako zadovoljni, što nas je dodatno ohrabrilo i uvjerilo u našu spremnost i sposobnost.
Za idući dan smo planirali popeti Castor i Pollux, međutim vrijeme se pogoršavalo te smo promijenili plan i rano ujutro u utorak 11. srpnja spustili se do naše žičare, pa onda do automobila u Staffalu kojim smo se odvezli u Chamonix. Tamo smo napravili pauzu za ručak s pogledom prema Mt Blancu i prošetali gradom koji je bio prepun penjača i planinara. Nakon ručka smo nastavili prema Randu, mjestu u kojem smo planirali kampirati. Doslovno u trenutku kad smo razapeli šator započeo je prolom oblaka uz strahovitu grmljavinu. Ujutro smo obojica shvatili da smo sa užasom zamišljali kako ti gromovi rokaju po Matterhornu koji je kažu pun željeza i privlači munje.
Srijeda ujutro je bio dan koji smo predvidjeli za odmor, shopping i turističko upoznavanje sa Zermattom kao i za sve što je trebalo obaviti prije samog uspona. Marin je shvatio kako nije zadovoljan sa svojim gojzericama te je odlučio kupiti nove ali je za njih morao iznajmiti i adekvatne dereze. U jednoj trgovini smo naišli na zaista vrhunske švicarske prodavače i alpiniste s kojima smo razmijenili jako puno korisnih informacija.
Četvrtak je bio dan koji smo predvidjeli kao prvi dan za potencijalni uspon, što je naravno ovisilo o vremenskim prilikama. One i u Zermattu nisu bile sjajne, i već negdje iznad 1800 sve je bilo u oblaku. Put do Hörnlihütte se sastoji od dvije žičare od kojih gornja otvara u 8 sati ujutro, pa iako smo krenuli iz donje dosta rano morali smo čekati otvaranje gornje žičare nakon koje je meni trebalo još nekih 1.40 minuta hoda a Marinu 15 minuta manje jer je odlučio stisnuti koliko god ide kako bi vidio hoće li mu se grč ponoviti, što se meni nije pretjerano svidjelo. A i nije bilo neke svrhe žuriti jer je vidljivost bila par metara, pa smo od 10 do 14 sjedili u domu i čekali hoće li se razvedriti. Taj dan nam je onda otpao za uspon.
U međuvremenu su sa uspona počeli stizali navezi koji su rano ujutro krenuli prema vrh. Oni su nam rekli da su na vrhu polarni uvjeti i da su se vratili svi sa Solveya, osim nekih Kanađana koji su po našoj procjeni bili zasigurno specijalci jer nisu pretjerano komentirali uvjete, samo rekli da je bilo zahtjevno ali OK. Oko 14 sati se razvedrilo pa smo nas dvojica odlučili napraviti izvidi teren te smo solirali nekih 400 m nadmorske kako bi se što bolje upoznali sa stazom ali i snašli sutradan kad smo predvidjeli uspon. I ta odluka nam je uistinu dosta pomogla.
Hörnlihütte je bio pun penjača i kako smo kasnije doznali uglavnom su svi bili sa svojim vodičem (Matterhorn se penje 1:1, vodič i klijent), osim nas dvojice i jednog Amerikanca Brady-ja, rodom iz države Utah, kojem je ovo bila jedna u nizu sličnih avantura. Dobra stvar je bila što je Brady profesionalni fotograf pa smo kasnije iskoristili njegove fotke za objave na društvenim mrežama.
Na večeri smo sjedili s jednim francuskim vodičem koji je bio trideset puta na Matterhornu, a on nam je dao jedan jako dobar savjet. Rekao je da kad god smo u nedoumici oko orijentacije, trebamo pogledati na tlo i vidjeti postoji li šljunak na stazi ili ne postoji. Ako ga nema na stazi – onda smo vrlo vjerojatno na dobrom putu. Ovaj savjet smo koristili prilikom spuštanja i u nekoliko navrata nam je stvarno bio od koristi. Švicarski vodiči su se, za razliku od svih ostalih vodiča i klijenata družili međusobno i nisu pretjerano komunicirali sa ostalim bezjacima, a pogotovo ne sa nama na koje su gledali ne baš prijateljski jer im mi nismo dobri za biznis. Cijena vođenja profi vodiča je 1500€ na dan pa je to dosta isplativa aktivnost. Upravo zbog tog razloga, čitava priča oko žičare, smještaja u Hörnlihütte po cijeni od 150 CHF podređena je biznisu. Matterhorn je postao biznis, i to veliki. Na usponu smo na vlastitoj koži osjetili što to točno znači.
Išli smo na počinak rano, negdje oko 21 sat, u sobi je bilo nas šestoro, par rusa, par švicaraca i nas dvoje. Malo smo spavali i onda buđenje, doručak u 3 ujutro i priprema za uspon. Tada stiže i prvi šok. Iako smo to znali, izgledalo je ružno. Na vratima je crveno uže koje onemogućava izlazak iz doma. Vodiči i klijenti stoje jedan do drugoga i čekaju u niskom startu kad će se otvoriti vrata za izlaz prema početku uspona. Start je u 3.30, prednost imaju Zermatt vodiči, nakon njih ostali švicarski vodiči pa onda svi ostali vodiči. I na kraju oni koji nemaju vodiče, dakle Marin i ja, a kasnije smo zaključili da je osim nas još i Brady bez vodiča što nas je spojilo. Mi smo zbog toga krenuli na uspon tek oko 5.15, prethodno gledajući kako se klijenti pate na ulasku u prvi dio uspona gdje je povučeno brodsko uže na stijeni visokoj nekih 20-ak metara. U trenutku kad smo mi krenuli, prvi navezi su bili već blizu Solveya koji je na 4000 m visine. Iako nam se činilo da ćemo putem vidjeti liniju naglavnih lampi vodiča i njihovih klijenata, to se ubrzo više nije vidjelo.
Ostali smo sami u stijeni, povremeno prestižući sporije naveze. Do Solveya smo došli za sat i 45 minuta što je izuzetno brzo. Putem smo se družili s Brady-em koji je bio sam i u pristupnim cipelama ali je djelovao vrlo snažan i sposoban. U Solvey-u smo napravili kratku pauzu i tu smo poslušali savjet jednog talijanskog vodiča koji nam je rekao da je najbolje odmah staviti dereze jer je daljnje kretanje poprilično opasno, klizavo i nesigurno. Naravno da nismo znali što nas čeka pa smo vrlo brzo nakon Solveya stavili dereze ali kasnije smo shvatili da je to bilo pogrešno i da ih nismo u tom trenutku trebali niti stavljati, a upitno je bilo jesu li nam uopće u tom dijelu do Shouldera i trebale.
Do tog dijela smo stvarno bili jako dobri i računali smo da ćemo na vrh izbiti vrlo brzo, ako nastavimo ovim tempom maksimalno za 2 sata. Međutim, tada su započele gužve i zastoji. Navezi koji su krenuli ranije su se počeli vraćati s vrha i na svakom klinu je znalo biti po četiri naveze. Na 4200 visine, konstantnoj izloženosti i velikoj okomici što je stvarno ogroman psihološki pritisak. Nervoza među vodičima je bila prisutna tim dijelom i mi smo se u nekoliko navrata zakačili s njima da je postojala opasnost da se verbalni sukob pretvori u nešto jače. U jednom trenutku je jedan od vodiča skinuo Marinovo osiguranje sa klina što je Marina jako uzrujalo, pa mu je izgovorio sve što ga spada, ali ovaj se nije pretjerano obazirao na to. Naprosto je morao osigurati svog klijenta i nije ga niti malo brinulo što će se dogoditi s Marinom. Tada smo s užasom pomislili da takvim vodičima ne bi predstavljao pretjerani problem da nas gurnu sa stijene! I to samo zato da stignu na žičaru koja ih treba spustiti do Zermatta. Žičara zatvara u 17 sati i ako se ne dođe na nju morate hodati do Zermatta nekih 4 sata od Hörnlihütte ili prespavati u domu.
U takvom stanju napetosti došli smo do nekih stotinjak metara od vrha kada se situacija malo raščistila i mi smo onda ponovno mogli uživati u prekrasnim prizorima penjući se lagano zadnji dio uspona do vrha. Popevši se na švicarski vrh negdje oko 11.30 produžili smo do talijanskog koji je 2 m niži ali je poznatiji jer se na njemu nalazi križ na kojem piše Pratumbor (Latinski naziv za Zermatt) Vallistornench (Latinski naziv za Valtournenche, tj. dolinu s talijanske strane). Križ na taj način simbolično povezuje dvije regije, odnosno dvije države koje dijele ovu planinu. Nekih petnaestak minuta smo proveli na vrhu, oblaci su ogromnom brzinom letjeli preko nas i kroz nas, u jednom trenutku nam je bilo toplo u idućem jako hladno. Vremenske prilike su na toj planini nestabilne i teško predvidive. Za uspon naprosto treba imati i dozu sreće.
Spuštanje smo odlučili obaviti absajlom, ne zato što nismo mogli drugačije nego zato što smo tako odlučili. Sigurnost nam je bila na prvom mjestu, a absajl nam je to pružao unatoč dugotrajnom spuštanju. Putem smo propustili jednu navezu jer nam se učinilo da klijent nije dobar na nogama i netom što nas je prošao, odlomio je jednu stijenu veličine vreće cemente koja se stropoštala u ambis i srećom nije nikoga pogodila. Da se to dogodilo u vrijeme gužve, ne bi bilo dobro.
Nakon 30ak absajla i nekih 5 sati spuštanja došli smo do Solveya. Kratka pauza i onda spust do Hörnlihütte koji je orijentacijski bio najveći izazov. Tu više nismo absajlali jer nam absajl ne bi pomogao previše, ali smo konstantno tražili stazu. Puno se lakše popeti nego spustiti.
Napokon smo oko 20 sati stigli do Hörnlihütte gdje nas je dočekao domar i čestitao nam, popili smo jedan radler i krenuli prema Zermattu. Zamoran put do željezničke stanice trajao je 4 sata a zakasnili smo 2 minute pa smo umjesto u 00:30 u vlak do Randa ušli u 1:30. Nakon vlaka još nekih 25 minuta hoda i konačno smo oko 2:30 došli do naših šatora. Sve zajedno skoro 24 sata u pogonu, prijeđenih 35 kilometara, uspona sve skupa oko 1200 metara i spuštanja 3100.
Idući dan smo ponovno otišli u Zermatt do trgovine vratiti dereze koje je Marin iznajmio, pojesti preskup doručak i onda nazad vlakom u Randa pa autom do Zagreba nekih 8 sati.
Tako je s upjehom završio naš uspon. Ili možda još uvijek nije završio. Izazovi s kojima smo se susretali i dalje žive u nama i izazivaju osjećaj velike zahvalnosti i poštovanja prema toj predivnoj planini i svemu što smo proživjeli. Da parafraziram mog alpinističkog instruktora: Nakon takvog događaja, postajete bolji ljudi. Vjerujem da se upravo to i dogodilo.
