Sea to Summit – Mont Blanc

Sea to Summit – Mont Blanc

Novosti, 5.9.2018.

Naš dragi kolega Matej Perkov ovih je dana popeo i treći u njegovoj “Sea to Summit” trilogiji.
Ovaj puta je to bio popularni i poznati vrh Mont Blanc odnosno Monte Bianco te tako postao i drugi čovjek na svijetu koji je to uspio.  Prenosimo njegov prvi osvrt na ovu impresivnu avanturu.

OD MORA DO VRHA MONT BLANCA
Popeti se na visoku planinu san je svakog strastvenog planinara koji je zaljubljen u prirodu, šumu, stijene i gudure. Uspon na vrh nije samo uživanje u prirodi, već i izazov kojem je teško odoljeti, avantura u kojoj čovjek iskušava sebe i prelazi poznate granice – ali kući se vraća bogatiji.
Ideja
Projekt koncepta „Od mora do vrha“, kao što mu sam naziv govori, podrazumijeva uspon na vrh planine od same morske obale. Ono što se mnogima čini kao naporno, besmisleno i monotono hodanje zapravo je jedinstvena tura protkana interesantnim detaljima, anegdotama i upoznavanjem kraja i ljudi kojima se prolazi. Mislim da nikada ne bih doživio Maroko i Iran kao zemlje onako kako sam to učinio hodajući od morskog žala do planinskih vrleti, da sam te krajeve prošao kao obični turist. Kao završni dio trilogije na red je došao Mont Blanc (4810 m), najviši vrh Alpa i Stare Europe (u novije doba, primat najvišeg europskog vrha nosi Elbrus u Rusiji sa svojih 5642 m).
Polazak
Osim što je Mont Blanc praktički u našem susjedstvu i od mora je udaljen 330 km, osjećao sam veliko olakšanje što se na ovom putovanju ne moram gnjaviti avionskim kartama i vizama – tek s desetak presjedanja po busevima i vlakovima, od Zagreba do talijanske Savone koja se nalazi 40-ak km od Genove. Uostalom, poznajem mentalitet Talijana i što je još važnije, govorim njihov jezik. Pokrajine kojima ću prolaziti vrlo su interesantne, iako uglavnom turistički ne popularne – Ligurija, Piemonte i Aosta. Nakon gotovo 24 sata truckanja u vlaku, veliki ruksak i ja ispali smo na ulice Savone, dobauljali do ogromne pješčane plaže i zaspali pod zvijezdama.
Drugačija Italija
Pješačenje od morske obale do Courmayeura podno Mont Blanca trajalo je 16 dana. No, prevario bi se onaj tko misli da je put do podnožja Alpa hod po ravnom! Brojne niske ligurijske planine i zavojite planinske ceste bile su izazov za nošenje 25 kg teškog ruksaka, a obronci brda skrivali su svoja blaga: plantaže voća i povrća, najboljih lješnjaka na svijetu od kojih se proizvodi Nutella, Napoleonovih utvrda, te napose gradića koji svojim izgledom neodoljivo podsjećaju na istarske Grožnjan, Oprtalj, Hum ili Motovun. Nažalost, mnoga mjesta su polunapuštena, bez mladih i djece. S ljudima nisam imao nikakvih problema, dapače: radoznalo su me ispitivali kamo idem, na vrata bilo koje kuće mogao sam pokucati i tražiti vode ili bilo kakvu drugu pomoć, nekoliko puta au se automobili zaustavljali uz cestu i nudili mi prijevoz. Najsrdačnije sam dočekan u mjestašcu Mercenasco , gdje su me pozvali na večeru za cijelo selo povodom proslave blagdana Sv. Roka i stavili na čelo stola, gdje sam se kao Podravac uplašio kako ću sve to platiti. Večerom je ipak častio gradonačelnik koji mi je poželio sretan put i zamolio me da mu pošaljem razglednicu iz Hrvatske. Policiju nisam ni sreo, a kamoli da bi me zaustavljali. U Italiji su još uvijek aktualni pješači koji hodočaste u svetišta udaljena stotine kilometara, pa se „pelegrine“ blagonaklono gleda. Tih noći spavao sam u šatoru uz cestu, po sjenicima, ponekad i pod vedrim nebom.
Chamonix
Po dolasku u Courmayeur podno Mont Blanca morao sam se ukrcati u bus, jer nije dozvoljeno hodati po 11 km dugom tunelu koji vodi u Francusku na drugoj strani planine. Hodanja mi je ionako dosta, a cipele totalno izlizanih potplati završile su u smeću. Gradić Chamonix podno Mont Blanca nije samo najplaninarskije mjesto na svijetu, već i jedno od najmondenijih – osim planinara ovdje se nalazi gomila običnih turista među kojima ovog ljeta prevladavaju Saudijci. Cijene? Za rasplakati se, iako moram istaći da kamp nije skup (11 eura), a hraniti se bezbolno možete u lokalnom supermarketu. Cijeli grad živio je najveću svjetsku trail utrku „Ultra du Mont Blanc“, no ja sam imao svoju „trku“ i tijekom 3 dana odmora pripremao sam se za uspon. Valjalo je obnoviti zalihe hrane i baterija, informirati se o vremenskoj prognozi i razraditi strategiju uspona, ali prije svega odmoriti izmučeno tijelo. Žive rane na ramenima i stopalima kao da su govorile „Ovo ti je zadnji put da ideš od mora!“, a ja sam šutke kimao glavom. Ovi napori postali su mi veliko opterećenje, ali hajde da izguram ovu ideju do kraja!
Uspon
Gotovo svi se na Mont Blanc uspinju žičarom i planinskim vlakićem, no ja sam tvrdoglavo otpješačio tih nekoliko km do mjestašca les Houches, gdje počinje planinarska staza. S obzirom na to da se u mom kampu naplaćuje depozit za čuvanje šatora, spremio sam ga s viškom stvari u vreću za smeće i sakrio u grmlju u šumi na ulazu u grad, nadajući se da mi nitko to neće ukrasti dok me nema. Uspon je bio naporan ali fantastičan jer staza prolazi neopisivo lijepom prirodom. Livade ispunjene kravama i ovcama na ispaši, vrleti po kojima skaču divokoze, planinske rijeke i slapovi, te tutnjava kamenja koje remeti tišinu ledenjačke morene – sve ono što sam slatko iščekivao godinu dana. Ili i dulje, od 2014. g. kada sam zadnji put ovdje bio. Sada se vraćam staroj ljubavi, grozničavo u večernjim satima tražeći prenoćište na stjenovitoj pustoši gdje sve izgleda isto. Ali kućica na 2700 m je ovdje i čeka me, zajedno s petero mladih Poljaka koji se zabavljaju uz bocu rakije. Brzo smo se skompali, a san je još brže došao na oči. I jutro je suncem obasjalo planinu, danas se kratko penjem do planinarskog doma na 3200 m i odmaram, pripremajući se za završni uspon. Sve je prepuno ljudi iz cijelog svijeta, a teren nedaleko planinarskog doma ispunjen je raznobojnim šatorima. Na uspon sam krenuo u 2 ujutro u društvu bugarskih penjača, te smo pod okriljem mraka svladali strme stijene do početka ledenjaka i planinarskog doma Gouter. Kratak odmor uz čak iz termosice i čokoladicu, a zatim nastavak uspona po ledenjaku koji je bio obasjan rozim izlazećim suncem. Fascinantan prizor topline u ništavilu uvijek me oduševi, no na ovim visinama već kreće borba za dah i osluškivanje tijela u potrazi za naznakama visinske bolesti. Brojanje koraka, pjevušenje u sebi i mantranje neki su od trikova kako izbjeći dosadu na ledenjaku, a strmina se čini beskonačna i kad dođeš na vrh, vidiš da ima još. Pa još, pa opet još – i tako satima. „Jednom mora doći kraj!“ mislim si, a morali smo proći i nimalo bezazlene uske „žilete“  na kojima nemamo pravo na krivi korak. Na posljetku, pobjedonosno smo zabili cepine u snijeg na vrhu i s olakšanjem odahnuli. Planina nas je počastila divnim vremenom i neopisivom panoramom . zaista, vidio sam i more u koje sam umočio noge prije negoli sam krenuo. Da li se vidi Koprivnica – ne znam, ali nju uvijek nosim u srcu na sve vrhove na koje se penjem. No, silazak je druga polovica posla i bio je veoma zamoran. Izmučen od silnih napora, zapeo sam na domu Gouter na kojem sam morao prenoćiti. Glavobolja me onemogućila u silasku, morao sam stati i nastaviti sutradan. Posljednjeg dana na planini junački sam odradio 2800 visinskih metara silaska, sve do doline. Pred kraj me tri puta oprala kiša, a to sam prihvatio kao kaznu za zločeste stvari koje nekad u životu radim. U kamp sam stigao krepan i mokar, stenjući od bolova. Stvari su me čekale u grmlju, a razapeti šator činio se kao hotel s 5 zvjezdica.
Ultra du Mont Blanc
Prvi su mi čestitali Varaždinci koji su došli na utrku UTMB, te im ovim putem svima čestitam što su finiširali. Cijeli grad bio je u znaku utrke, atmosfera se „nabrijavala“ dana, a tog jutra u cilj su blatni do glave ulazili gladijatori koji su trčali kraće verzije od „samo“ 121 i 101 km. Najpopularnija trka duga je 170 km, dok maksimalna verzija iznosi 300 km i trče je rijetki. Ove godine bilo je preko 1000 trkača iz sto zemalja svijeta, a sportski duh promovira kao pobjednike sve koji utrku završe (iako naravno medalje dobiju prva tri). Dakle, ulice su prepune ljudi koji frenetično plješću i navijaju, lupaju po reklamama, a djeca stvaraju ogromnu buku mašući kravljim zvonima. Trkači koji ponosno nose zastave svoje zemlje nerijetko očiju ispunjenih suzama ulaze u cilj, te pamte to za cijeli život.
Zaključak

Mont Blanc je prvi put, krenuvši od razine mora s Azurne obale, ispenjao Britanac John Henzell. Moj na Mont Blanc od mora drugi je u povijesti planinarstva, te prvi koji je krenuo iz Italije. Ovo je velika stvar za mene, a i kao lokalpatriotu mi je drago da će američki kroničar Peter Marsh koji bilježi ovakve pothvate, zapisati da je uspon napravio jedan Koprivničanac. Koliko god da mi je drago što je ovaj projekt uspio i bogatiji sam za neizbrisive uspomene, mislim da mi je ovo ipak zadnji uspon koji je počeo s neke plaže. No, nikad ne reci nikad. Intrigira me ideja o usponu na vrh Mađarske od obale Balatona, a čarde na toj ruti obećavaju ludi provod….